Povlačenje tužbe i odricanje od tužbenog zahteva – uslovi, postupak i pravne posledice
Povlačenje tužbe i odricanje od tužbenog zahteva
U parničnom postupku tužilac raspolaže tužbom i tužbenim zahtevom, ali se povlačenje tužbe i odricanje od tužbenog zahteva razlikuju kako po uslovima za njihovo preduzimanje, tako i po pravnim posledicama koje proizvode. Ova razlika je od posebnog značaja u situacijama kada je tuženi već podneo odgovor na tužbu i učestvovao u postupku, odnosno kada je došlo do zaključenja pripremnog ročišta.
Povlačenje tužbe nakon upuštanja tuženog u raspravljanje o glavnoj stvari
Kada se tuženi upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, tužilac ne može jednostrano povući tužbu. Prema članu 202. stav 2. Zakona o parničnom postupku, za povlačenje tužbe nakon što se tuženi upustio u raspravljanje o glavnoj stvari potrebna je njegova saglasnost.
Sudska praksa potvrđuje da je upravo stepen angažovanja tuženog u postupku odlučujući za ocenu da li je njegova saglasnost neophodna. Tako je u odluci Privrednog apelacionog suda 9 Pž 4160/17 zauzet stav da podnošenje odgovora na tužbu i aktivno učešće u postupku predstavljaju okolnosti koje ukazuju da se tuženi upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, zbog čega je za povlačenje tužbe potrebna njegova saglasnost.
Saglasnost tuženog može biti izričita, ali i prećutna. Član 202. stav 3. Zakona o parničnom postupku propisuje da će se smatrati da je tuženi pristao na povlačenje tužbe ukoliko se, u roku od osam dana od prijema obaveštenja o povlačenju, ne izjasni o tome. Ovakvo tumačenje potvrđeno je i u odluci Privrednog apelacionog suda 3 Pž 3622/15.
Pravne posledice povlačenja tužbe
Prema članu 202. stav 4. Zakona o parničnom postupku, povučena tužba smatra se kao da nije ni bila podneta.
To znači da:
- parnični postupak prestaje;
- sud ne odlučuje o osnovanosti tužbenog zahteva;
- ne nastupa dejstvo pravnosnažno presuđene stvari (res iudicata);
- tužilac može ponovo podneti istu tužbu.
U tom smislu, sudska praksa Vrhovnog suda Srbije (Rev2 1562/07) potvrđuje da povlačenje tužbe ne predstavlja meritorno okončanje spora i ne sprečava ponovno pokretanje postupka po istom zahtevu.
Pitanje troškova postupka uređeno je članom 157. Zakona o parničnom postupku. Po pravilu, tužilac koji povuče tužbu dužan je da protivnoj strani naknadi troškove postupka, što je potvrđeno i u odluci Privrednog apelacionog suda 8 Pž 5560/23.
Odricanje od tužbenog zahteva
Odricanje od tužbenog zahteva predstavlja procesnu radnju kojom tužilac odustaje od samog zahteva istaknutog u tužbi. Za razliku od povlačenja tužbe, za odricanje od tužbenog zahteva nije potrebna saglasnost tuženog.
Član 349. stav 2. Zakona o parničnom postupku propisuje da tužilac može da se odrekne tužbenog zahteva do zaključenja glavne rasprave.
Sudska praksa potvrđuje da je odricanje od tužbenog zahteva dozvoljeno i nakon zaključenja pripremnog ročišta, odnosno u fazi postupka pre održavanja glavne rasprave. Takav stav zauzet je u odluci Apelacionog suda u Beogradu Gž4 2/23.
Izjava o odricanju mora biti jasna, određena i nedvosmislena.
Ukoliko je u postupku istaknuto više tužbenih zahteva, potrebno je precizno navesti od kog zahteva se tužilac odriče. Na to ukazuje i praksa Apelacionog suda u Beogradu (Gž3 61/22).
Pravne posledice odricanja od tužbenog zahteva
Prema članu 349. stav 1. Zakona o parničnom postupku, sud u slučaju odricanja donosi presudu kojom odbija tužbeni zahtev. Takva presuda proizvodi dejstvo pravnosnažno presuđene stvari. To znači da se nakon pravnosnažnosti presude više ne može voditi nova parnica između istih stranaka o istom zahtevu. Dejstvo presuđene stvari proizlazi iz člana 359. Zakona o parničnom postupku, zbog čega odricanje od tužbenog zahteva ima znatno dalekosežnije posledice od povlačenja tužbe.
Ograničenja u pogledu odricanja od tužbenog zahteva
Odricanje od tužbenog zahteva nije dozvoljeno u svim vrstama postupaka. U pojedinim porodičnim sporovima, u skladu sa članovima 222. i 224. Porodičnog zakona, odricanje od tužbenog zahteva nije dopušteno i proizvodi dejstvo povlačenja tužbe. Takođe, u skladu sa članom 3. stav 3. Zakona o parničnom postupku, sud neće prihvatiti raspolaganja stranaka koja su suprotna prinudnim propisima, javnom poretku ili pravilima morala, odnosno kada se radi o pravima kojima stranke ne mogu slobodno raspolagati.
Razlika između povlačenja tužbe i odricanja od tužbenog zahteva
Osnovna razlika između ova dva instituta ogleda se u njihovim pravnim posledicama. Kod povlačenja tužbe, uz saglasnost tuženog kada je ona potrebna, tužba se smatra nepodnetom i ostaje mogućnost ponovnog pokretanja postupka po istom zahtevu.
Kod odricanja od tužbenog zahteva sud donosi presudu kojom odbija zahtev, a takva odluka proizvodi dejstvo pravnosnažno presuđene stvari, čime se trajno isključuje mogućnost ponovnog vođenja parnice o istom zahtevu između istih stranaka.
Zbog toga je prilikom donošenja odluke o povlačenju tužbe ili odricanju od tužbenog zahteva potrebno sagledati ne samo procesne uslove za preduzimanje ovih radnji, već i njihove dugoročne pravne posledice u konkretnom slučaju.
Sva pitanja u vezi sa ovom temom možete uputiti putem kontakt forme ili na e-mail: office@mlaw.rs